Piše: Matej Nedić

Moj tata ima vrt.  I moja mama također. U vrtu imaju puno biljki. Pored paradajza, matovilca i rotkvice tu su se našle i neke lijeve biljke poput rabarbare i stevie. Biljke su posađene pravilno, geometrijski, u redovima pod pravim kutem. Između redova nalaze se usjeci široki ne više od pola metra koji služe nama, ljudima, da imamo pristup svim biljkama kako bi se mogli brinuti za njih.

U lijevom kutu vrta nalazi se kokošinjac koji je udomio 10 koka. Kokošinjac nije velik, štoviše, upravo je toliko velik da sve koke stanu u njega a ne manji od mjere ispod koje bi koke jedna drugoj kvocale guzu. Neke od tih novoudomljenih  koka načule se, dok se vrt okopavao, da će im se uskoro pridružiti i patke. Naime, nedavno je u obitelji donesena odluka da se fauna vrta proširi u korist peradi, i to baš pataka. Nakon kratkog negodovanja koke su se pomirile s tim, iako su digle kljun visoko u zrak. Iako im je vijest o dolasku pataka nakratko poremetila svakodnevicu, ipak su ju brzo smetnule s uma, zbog rivalstva s starim kokama koje se nalaze u odvojenom prostoru, a koje prema  obiteljskoj procjeni gaje antagonizam prema pridošlicama.

Sa starim kokama se također nalazi i pijetao koji ne da ne gaji antagonizam prema pridošlicama već stalno znatiželjno pogledava prema kavezu s mlađim kokicama. To jako ljuti stare koke koje ne mogu podnijeti da pijetao više ne obraća pozornost na njih i da su još dobre samo za juhu. Na biološkoj se vertikali penju prema gore i plaši ih što vide kraj. Ali to mlade koke ne zanima previše. One su zgodne, vitalne i brze.  I uzvraćaju pogled. I stare koke su toga svjesne.  Premda stare još su ponosne.

Na desnoj strani od kokošinjca gledajući s prednje strane dvorišta nalazi se spremnik za vodu a pored spremnika za vodu hrpica sijena. Gledajući  tu hrpu sijena ove su koke nakon izvjesne kontemplativne pauze zaključile da je život kokoši ionako dovoljno tragičan da bi završio naoko uobičajeno kao što inače završava. Kipuća voda, 4 prstohvata soli i mljevenog povrća i k tome još bez ikakvih pogrebnih ceremonija i posljednjeg ispraćaja. Analizirajući nesvrhovitost svog života odlučile su svrhovitost naći u naizgled još većoj nesvrhovitosti. Koke su se odlučile ukipiti i ostati tako na neodređeno vrijeme gledajući jedna jugoistočno a druga istočno prema vrtu. U početku je taj potez u kokošinjcu protumačen kao djetinjarija, izrugivanje iz dosade, ali nakon što je vremenski procjep uzeo maha i ljudi su se zapitali šta se s kokama događa.

Obitelj je pojavu protumačila medicinskim determinizmom kao rigor mortis odnosno da su koke odapele i izvadila ih iz kokošinjca na hrpu suhe trave koja se nalazila pored spremnika za vodu te potom otišla u kuću na rashlađenje posljedično vrućem i sparnom danu. Kad se obitelj vratila primijetila je da koke nisu tamo gdje su ostavljene, no nedugo zatim čule su kokodakanje iz susjednog kokošinjca u kojem su one lepršavo skakutale oko potkoženog pijetla u vrtu sličnom našem ali opet potpuno različitom od svakog drugog.

Naš pijetao se istog časa ukipio.